Pjesme

U STARETINARNICI

Odnio sam u staretinarnicu

krletku za ptice

žičanu kuću za kanarinca

koji više nije stanar

Između rešetaka

skače još samo zvižduk

moga oca

Poskakuje glas staretinara:

pjev, vedrinu, slobodu

teško ću prodati

ali znam da ste donijeli

dio svoga balkona, prozora

dio vaše pletene ulice

kako ono živahno

ne bi nestalo s obzora

kao žuti kanarinac

u žutoj očnoj pjegi

 

 

PRODAVAONICA PTIČJE HRANE

Tamni prolaz kroz kuće

i tamne trgovine raznom robom

okrenute jedna prema drugoj

između kojih će proći onaj

kojem se odaje počast

Snop svjetla prodire

iz naknadno probijenog prozora

u prodavaonicu ptičje hrane

U sunčanom lokalu

cvrkut rapsodično poje

iako tu nema ptica

čuje se lepet krila

slobodno se leti

tu nema ni stropa

niti ikakvoga zida

već nebo iznad prodavača

zrnja, prosa, sipine kosti

I sve te radosti

izlaze i zimi i ljeti

prema čovjeku koji tuda prolazi

s teškom torbom u ruci

otežaloj od lokotâ, važnosti i stopalâ

kojima se oslanja na zemlju

 

 

TRGOVINA  IZA UGLA

To je bio film!

Trčalo se da nestaneš iza ugla

skrivalo se od protivničkih igrača

tu su stube do glumaca

tu je stadion za likove romanâ

španjolska ljepotica na podiju

ljubilo se iza ugla

Mladi talijanski arhitekt

njegov sendvič i nacrti

njegove modre oči i visok stas

Momčad iza kamera bez lica

donatori s kinematografom na dlanu

njihove odore i gola ramena

sinemaskop u koloru

vrtismo se u boleru

ugaona kuća – dječji pik i spas

Trgovina iza ugla

u kojoj si mogao kupiti

ulaznice za filmsku predstavu

 

 

FOTOGRAFSKA RADNJA

U fotografsku se radnju  ulazilo

da se ostavi svoje lice svoje tijelo

Namještao te fotograf

i ti si očekivao kako ćeš postati

netko drugi

Kada si došao po zapise

svoga izgleda

vidio si tuđe oči

svoga odraza stvari

Nisi htio prihvatiti

takvu zbilju

a majstor se usprotivio

jer da nema kome drugome

dati tvoj karakter

opet činilo mu se

da si i došao k njemu

kako bi u sjećanju

ostao nešto drugačiji

 

 

IZNAD  PRUGE

Pješačkim mostom iznad pruge

hodamo po krovovima vagona

Mi se krećemo poprečno

oni se voze vodoravno

i kad gledao bi netko s perona

da se razilazimo

da se nikada nećemo susresti

Mi idemo na svoj statični posao

bez stanica i zvukova

Vagoni pjevaju, njima se i zviždi

oni su puni tereta

mi smo prazni od tereta

I tu se dotičemo kao dva ukrštena pravca

A kad su krovovi glatki od kiše

u njima se odrazuju naša lica

pa putujemo njihovim daljinama

 

 

UZDIZANJE NA PRSTE

Ne uzdižem se na prste

da preko tuđih glava nešto bolje vidim

niti da mi ruka što dosegne

Propinjem se na balkonu

kad su iznad mene daleke zvijezde

daleka obitelj tu iza vrata

Ustajem od tih dalekih tijela

koja kruže po nekom drugačijem

nebeskom svodu da se sličnost porekne

Parter je stepenasto napravljen

i ne trebaš se protezati

da pratiš scene  koje su ti ionako poznate

Miruj s nožnim prstima

i tvoj zatiljak možda nekome smeta

premda ni njemu nije do gledanja

U šaci okrećeš mali popis

jela, začina, mirodija

koje trebaš kupiti

pa ćeš ih sračunato odložiti

na najnižu policu

 

 

LIKO

Končasti sloj

s unutarnje strane

moje osobe

nudim astrologu

neka plete sjajno zviježđe

neka bude ispred mojih postupaka

ispred razuma i osjećaja

 

Nudim krojaču žilave konce

za odijelo astronauta

da umjesto mene posjeti zvijezde

i kaže im kako se trudim

da ne idem malen ispod njih

 

Nudim ispovjedniku

neka isplete priču o meni

kako se ninašto nisam žalio

 

Nudim cvjećaru svoj ljudski liko

neka plete završni vijenac

i kaže kada ću doći po njega

 

Nudim graditelju svijeta

neka od mene pojedinca

od takva gipka pruća

isplete košare u kojima

voće neće trunuti

 

 

 

 

VODENO ODIJELO

Navlačim vodeno odijelo

da me ne zahvati kakva uniforma

s epoletama, bez epoleta, svejedno

ili uresna činovnička odjeća

navlačim da ne budem istolik

Vodeno sito će me ispirati

da se u meni nađe

kakav zlatni grumenčić

Ni jednu vodu nisam vidio

da je jednolična, pomodna

da je jednako odjevena

da se namreška, zapjeni

na isti suglasan način

Prolazim pored vodoskoka

i gledam svoga vodenoga srodnika

kako skače uvis pa se sunovrati

veselo pršti i druge zabavlja

nekada tužno po notama jeca

i onda dođe ruka neka

zavrne nam dotok vodene krvi

On presahne ja ostanem nag

bez odijela izručen kakvom suknu

 

 

GORSKI KLADENAC

Tetovirano društvo žednih brodolomaca

s rancem preko ramena, za leđima grad zatočenika

krenuli su u goru da hodom stignu do nekretanja

Prva postaja je kladenac, slobodna voda što pjeva

poput planinara na povratku u polazak

Okupila se grupa uokolo pa gledaju te male jezike

kako se sustižu i ljeskaju svakim slovom svoga govora

Ljudi šute, kladenac je zamrznuo njihove geste

prsti zebu k najvišim vrhovima stabala uokrug

Onaj kamen što je odvaljen i mokar, svakom od njih

pritišće žeđ u naprtnjači punoj ustajale vode željenog zaborava

Onda su izuli gojzerice iz kojih su istrčali

ratnici svih vojni da im se umiju garava lica

Mlaz – golać, iako ograđen, bez kuće luta vijugavo

bogat u svom siromaštvu, nagi lijepi Apoksiomen

Krajnji dio vrata gudačkog instrumenta – puž

visokim i odjekujućim tonovima svira bistrinu

Voda kladenca raste u njihovim ušima

spremni su podmetnuti zube da im studen naoštri očnjake

kada se vrate u nizinu da lakše

navuku pasje odijelo

 

 

 

KESTEN U LJUSCI

Na stablu zatvorena ježasta

neprijazna nezrela kuglica

Mamiš da te se gleda znatiželjno

i s nelagodom u bodljikavu žicu

oko golog torza artista u cirkusu

Bockava si i oku što te odozdo motri

zjenica se skutri pred mnoštvom žalaca

Ruka hoće da te zgrabi prije mraza

štapom nekim dodirne tvoju peckavost

Treseš se ljuljaš al ne padaš dolje

ni trnova kruna s Kristove glave

Napokon pet zatvorenih okruglica na dlanu

pet pečenih hljebova

umiješanih od tvojega slatkastoga brašna

nahranit ćeš samo one željne berbe, ne i hrane

Privučena k zemlji udarivši leđima o tlo

rastvoriš svoja prsa, raspukli grudnjak

pa izađu dvije smeđe sjajne dojke

da dojiš ovu izletničku djecu

Ljuska je ostala otvorena kao ulazna vrata

u srušenoj gradini iza kojih nema

ni namještaja ni kestenjastih stanovnika

 

 

STAROGRADSKA JEZGRA

Zgurile se kućice pogrbljenih leđa oko zvonika

Povratniku se čini naboranom i

jestivom orahovom polutkom

Njegove svikle oči lako su razbile i oljuštile ljusku

jezik okusio kamene izglačane puteve

i ulje što se toči iz orašastih vijuga memorije

Rijetke palače strše, uspravni bademi

na rođendanskoj torti dugovječna stranca

Kako se odvijalo slavlje nije promatrao

jer su se njegov dom i zidine rastakale

biljkama uguranim u fuge iz dalekih polja

koje se umnažaju nezavičajnom brzinom

poput plikova na koži alergičnoj na ambroziju

Tu je još i šmrcanje na urbanističkom jeziku

i kihanje kojim otpuhuje latice maslačka

voli li ga još ili ne voli njegov atom

Slično embriju u povratnikovoj utrobi

savila se starogradska jezgra koju će ponovno roditi

omamljen i zaljubljen ne znajući više

tko je koga iz prašine rudače stvorio

 

 

UZMI OLOVKU

Neka tipkaju strojevi

neka se toči boja

i prolijeva tinta po slovima

 

Iznikla iz drva

po svome duhu

olovka je najbliža umu

 

Stavi je u prozor

kad napišeš zima

po staklu rastu ruže

 

Izišla iz hrastove šume

vjerna svome dubu

olovka je iskrena umu

 

Položi je na zemlju

kad napišeš humka

po papiru tužno puže

 

U zajednici s gumicom

jednim krajem stegnuta u burmu

olovka je partnerica umu

 

Osovi je na noge

kad napišeš misao

ideje mnoge pametne kruže